Priznajem
Urednikov odabir
Domazet Lošo: Sedamnaest hrvatskih izgubljenih godina

Nakon presude arbitražnog ad hoc suda, odnosno pseudopravne agresije na Hrvatsku od strane Slovenije i Europske komisije, slučaja Agrokor, katastrofalnih požara u Dalmaciji, neprimjerenoga privođenja generala Ivana Bobetka, surovoga pravnog nasrtaja na generala Ljubu Ćesića Rojsa, srbijanskoga svojatanja Vukovarske i Šarengradske ade, muslimanskoga osporavanja izgradnje Pelješkoga mosta, gruboga vrijeđanja povampirenih Jugoslavena hrvatskih biskupa i cijeloga vjerničkog puka na blagdan Marijina uznesenja na nebo, njemačko-turskoga juriša na ostatke ostataka bosansko-hercegovačkih Hrvata, ne preostaje nam ništa drugo već da se ozbiljno zabrinemo.

Prije toga prijeko je prozboriti o onome gdje se svijet danas nalazi, posljedično tome i Lijepa Naša. Zato pođimo od činjenica:

Živimo vremena straha i strahova. Svih mogućih… Riječi koje slijede jesu pozivanje na uzbunu, upozorenje na opasnost koja se nadvila, ne samo nad zapadnom kršćanskom civilizacijom nego nad cijelim svijetom. Pri tome, dvojbi je mnogo, te zbog njih treba podastrijeti uvjerljive dokaze da je kataklizma moguća i da se ona iza brda valja.

Europski put – gušenje čovjekove osobnosti

Što je bitno, a što nebitno u vremenima asimetričnoga rata, teško je ukazati osobito kad se ljudima manipulira na svim područjima javne djelatnosti, posebno u medijima i pomoću medija. Prema tome, svako malo spominjani plan o svjetskoj  nadvladi nije teorija urote već stvaranje koncentracije vlasti u bruxelleskoj kuli babilonskoj. A taj novi etatistički apsolutizam nema premca u dosadašnjoj povijesti.

Europa je danas pri kraju rušenja svoje kršćanske civilizacije, a za to je odgovoran supranacionalni totalitarizam. Naime, iza slatkorječivih uzvika o ljudskim pravima krije se zapravo utopija i potpuna degeneracija političkih odnosa. Takozvani europski put, koji nitko nije definirao i nitko ne zna što on jest, vodi u provaliju koju stvaraju supranacionalne institucije u kojima će gušenje čovjekove ličnosti biti gigantsko.

Sve navedene dvojbe traže da se Europljani, naravno i Hrvati, zajedno odupru nečemu čije je obilježje ekonomsko-tehnokratski gigantizam koji nezaustavljivo krči put supranacionalnoj državi. Ima li se za to snage? Ima li snage ako te Veliki Brat stalno motri i zarobljuje – mobitelom, potrošačkom karticom, trgovačkim centrima, kinodvoranama, televizijskim programima, internetom, ispraznom zabavom, antikulturom…? Od 1989. masonski duh mutira i nastoji vladati, daljnjim raskršćanjenjem i potpunom sekularizacijom Europe, pomoću militantnoga liberalizma, nove ideologije bezboštva.

Zar vrhunac i nije izbacivanje spomena kršćanstva iz teksta europskoga Ustava? Zar je nepoznata sustavna američka antikršćanska histerija koja se preko filma, glazbe, nove paradigme o čovjeku i ženi, o ljudskim pravim i čudnovatoj demokraciji nastoji krstarećim raketama i ostalim ‘pametnim oružjem’ nametnuti cijelome svijetu?

Sve navedeno ima jedan jedini cilj: dalje rušiti kršćanstvo, a poglavito Katoličku Crkvu, u ime demokracije, tolerancije i ljudskih prava.

Danas su na udaru identitet i suverenost. Jedno i drugo mora biti samljeveno pod valjkom novoga prevratništva. Ovo što se dogodilo u Sjedinjenim Državama dio je te priče. Rušenje spomenika generalu Leeju u Charlottesvilleu rušenje je jednog od najvećih simbola američkoga identiteta. To je upriličeno onda kada im upravljane krize nisu uspjele u Ukrajini, u Siriji, na sjeveru Europe, to jest Baltiku, kada im nije uspjelo u Venezueli, kada im nije uspio državni udar u Turskoj, kada im nije uspjelo u Sjevernoj Koreji, jer je Kim Jong-un njihov igrač, kada im nije uspjelo u Južnome kineskom moru, onda su započeli s rušenjem u vlastitom dvorištu. Ku-Klux-Klan njihov je proizvod. Izvršitelji su u pravilu militantni liberali. “ONI” kontroliraju obje tobože ideološki sukobljene strane.

Kurikularna reforma – bruxelleska operacija

Američki scenarij priprema se i za Europu. Nemojmo se začuditi kada budu ponovno htjeli micati spomenik banu Josipu Jelačiću i nacionalne simbole diljem ostalih država Europe. Poljska i Hrvatska mogle bi biti prve zemlje na udaru. Hrvatska sigurno. Počelo je pomno pripremljenom operacijom “Spaljena zemlja”, a nastavit će se Kurikulnom reformom. Za ovu drugu operaciju kao izvršiteljica, po nalogu iz Bruxellesa, dovedena je Blaženka Divjak. Počinje nova svojevrsna “Oktobarska revolucija”. Kao i prije stotinu godina, glavni je cilj rušiti kršćanski identitet, ispravnije rečeno što je od njega još ostalo.

U tome i takvome svijetu, ljeta Gospodnjega 2017., s pravom se moramo upitati: Kamo ideš, Hrvatska? Ovo pitanje može se postaviti i cijelome svijetu. Što učiniti? Prijeko je potrebno krenuti od sebe. Učiniti ono što nas naša vjera uči – ne pitati drugoga što on može učiniti, nego sam učiniti ono što je u tvojoj moći – svrsishodno uporabiti talent koji ti je Bog podario. A svakome je čovjeku, baš svakome, Bog podario neki određeni talent.

Zašto je Hrvatska, Bogom dana zemlja, došla u ovako žalosno stanje? Unatoč “NJIMA” i “NJIHOVIM” planovima, glavni uzrok ipak leži u ludoj nepromišljenosti i nesposobnosti, ali i drskosti takozvanih hrvatskih i desnih i lijevih političara, a poglavito onih što se vrte oko “političkog centra”, to jest oko političke nule. A nula je uvijek nula gledano ne samo matematičkom dioptrijom. Ali negdje mora postojati rješenje i mora ga se pokušati pronaći, ako nikako drukčije, onda još intenzivnijim pisanjem i češćim govorenjem.

Sedamnaest hrvatskih izgubljenih godina

Čovjek se jednostavnije nosi s mržnjom, nego s ljubavlju. Za rješenje te proturječnosti potrebna je hrabrost, ne ona koja je svojstvena ratniku i strategu, nego ona koja je svojstvena svakome istinskom domoljubu. A taj istinski domoljub ima tri majke: majku neba, majku domovinu i biološku majku. U dugih sedamnaest hrvatskih izgubljenih godina, mnogi smo se, moramo priznati, ponekad zaboravili. Zaboravili smo da ljubav za tri majke podrazumijeva žrtvu. Iako smo dobro znali da lažna ljubav nestane čim se pojavi.

U duhu ove misli, na samom početku kataklizmičkoga požara u središtu jadranske Hrvatske, Splitsko-dalmatinskoj županiji, ti su požari tipičan primjer asimetričnoga rata protiv Hrvatske, to je rat bez vojnika, bez početka, bez bojišnice i bez bitke, ali je ipak rat zato što se osvaja, u ovome slučaju ugrožava, jedno određeno područje. To je ratno stanje države Hrvatske, i naši dušmani nisu neki vanjski nego su unutar države. To je to u interesu dušmana Hrvatske – Jugoslavena, onih koji se ne mire sa samostalnom državom Hrvatskom obranjenom u Domovinskome ratu i njima je u interesu da Hrvatska gori, jer su požari jedan od oblika asimetričnoga rata.

Opet već poznata hrvatska šutnja

U ovim novim “revolucionarnim vremenima” prijeko je potrebno zadržati prisebnost i na ovaj teror jugoslavenštine ne odgovoriti bilo kakvim oblikom nasilja jer gospodari kaosa to i žele. Mora se priznati da su ti gospodari kaosa u sedamnaest izgubljenih godina uspjeli podijeliti Hrvate, učiniti ih bezvoljnima, ali još ima dovoljno vremena i prilike da svi skupa ponovno progledamo. Novi udar koji slijedi u jesen možemo dočekati spremni. Prije svega maksimalnim pritiskom na Vladu da se počne ponašati suverenistički kako bi se oživio duh hrvatskoga pobjedništva. A svi ostali odreći se znane “hrvatske šutnje” koja će u novim izazovima koji slijede biti ravna kukavičluku.

Hrvatska će vrlo brzo ući u razdoblje slijednih prosvjeda pripremljenih indoktriniranih skupina, po obrascu kako su oblikovane one terorističke, i koje su financirane ne samo izvana, nego i iz hrvatskog proračuna.(!?) Pod izlikom borbe za provođenje školske reforme nije isključena ni blokada samih škola ili ultimativnih zahtjeva za izbacivanje vjeronauka iz tih istih škola. I kao što je napisano na nekome od portala, generalni su pokusi već provedeni ovoga ljeta, kada je testiran puls nacije u Splitu, preko instant pučkih “heroja” koji su vrijeđali Vladu te pozivali na pobunu zbog požara u Dalmaciji.

Romantičarske opsjene jugonostalgičara

Tih je “vrućih” i “vatrenih” dana osvanula i ovakva naslovna rečenica, koju je navodno izrekao pripadnik slavnih “Tigrova” a glasi: “Susjedi, pošaljite nam još opreme i uzmite si Piranski zaljev”. Jedan od komentara ove rečenice je više nego zanimljiv i prenosi se u cijelosti: Tu se radi o gorčini čovjeka, koji više ne može trpjeti da se njegova domovina ugrožava na bestijalan način. Na to se nadovezala sveprisutna jugonostalgija, koja besramno falsificira prošlost i predstavlja to mračno razdoblje kao romantičarsko razdoblje socijalne pravde. Ta se slika gradi na poluistinama i lažima, ali sustavnim ponavljanjem već se prihvaća kao alternativna povijest. Gradi se posve smisleno pojednostavljena slika kako bi se proizvela projektirana budućnost.

Najgore je što broj Jugoslavena sve više preplavljuje medije, iako Bogu hvala njihova brojnost nije odveć velika. Nisu još prešli kritičan broj. Inače bi se hrvatska krv lila potocima. Njihova je pojavnost prividna. Ona je proizvod medijskih pričina. Oni zastupaju jednu i jedinu tezu po kojoj je hrvatska država osuđena na propast. Po njima hrvatska država jedino što nudi je pakao od života. Zato su i upriličene scene pakla u požarima oko Splita, Šibenika, Zadra… Cijele Dalmacije. Zato se spominjao i Neron…

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

Facebook Komentari

Slične vijesti