Priznajem
Književnost
Tebi Bezimena

Nemoj me ostavit Dobri, nedaj me silama Zloga…

Ne mogu sama u mraku, bez znamena ostati Tvoga.

Mene mi nije žao, što smo sam svjedok u tami…

Bojim se pogleda djece, što sa mnom, leže u jami.

 

Zgrbljenog, majušnog tijela, što pokriva još žive kose…

Kad ne znam, dal gore na svijetu je dan… Il’ ovo je zadnja večer?

Sablasne, mrtve bjeline, niz noge, ranjave, bose…

I pjevam im nježno i meko, da ne čuju, one što ječe…

 

O anđelima dobrim, što sa rajskim kočijama će doći

I odnijet ih, na Nebesa. Dočim, plašljive zaklope oči.

Tamo gde nema partizana, ni bola, pa niti jama!

Tamo gdje dom je topli i naša Hrvatska… Ondje, gdje je i mama..

 

Tonem i sama u tmine, od bunila rana, sjete…

Moja majka je tu…?! Uvirem se k njoj, i opet sam dijete!

Pružam joj krunicu tvoju, da te obrani, skrije…

Poganom, ne dam Dobri, da opet se nad Tobom smije.

 

 

Zdenka Bilobrk/Priznajem.Hr

 

 

Facebook Komentari

Autor: Priznajem.hr


Objavljeno: 13/08/2016

Slične vijesti