Priznajem
Kolumne
Dr. Ivan Biondić: Identitet nacionalnog okvirnog kurikuluma

«Ne bi bilo loše kada bismo [Hrvati] radi potpunosti svoje prirode i bitka

obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta».

(Dalibor Brozović, 1999.)

1. Vjerojatno na tragu poznate stekliške razdjelnice «Bi li k Slavstvu ili ka Hervatstvu?», svojedobno se Krleža zamislio: «Ako bi se raspisala anketa o takozvanom historijskom identitetu ovoga naroda, pitanje je potpuno otvoreno i neizvjesno do kakvih bismo rezultata došli». Ipak, na kraju 70-godišnja povijesnog luka u rasulu SFRJ-e, kombinacijom demokratskih procedura i oružane sile, stvorena je Republika Hrvatska kao nezavisna nacionalna država, primljena u Ujedinjene narode (1992.). Međutim, ostvarena nacionalna identifikacija i suverenitet nisu postali paradigmatska odrednica za vrednovanje povijesnih zbivanja. Štoviše, HOOR i, s tim svezi, obnovljena hrvatska nacionalna država, prema «haškoj formuli», ubrzo je postao «zajednički zločinački pothvat». Odloživši tako pitanje nacionalne konstitucije, bez jasne političke identifikacije, Hrvati su ušli u dramatičnu etapu završne nacionalne (političke) integracije. Naime, otkada je postala neovisna država, «pred Hrvatsku se postavljaju sva, ali baš sva, pitanja o smislu naše egzistencije na ovim prostorima, i to na dramatičan način kako se nije događalo od Dolaska».

2. Međutim, na prijelazu tisućljeća, na temelju znanstvenih ino i tuzemnih istraživanja (posebice genetike i paleolingvistike) te ponovna otkrića Tanajskih ploča (2./3. st. po Kr.), u surječju stoljetne «nedovršene povijesti» Balkana, usuprot ideološke etno-jezične (jugoslavizam/euroslavizam), uspostavljena je znanstvena paradigma identifikacije Hrvata (politički kroatizam). Naime, u surječju epohalna genetičkog istraživanja u Science (2000.), na američkom je sveučilištu u Stanfordu napravljena razdioba narodnosnih skupina koje su međusobno sukladne «prema zemljopisnom i kulturološkom aspektu». Ukratko, spram importirana koncepta multietničnosti i multikulturalnosti na ovim prostorima, što nam ponovu namiče balkansku sudbinu, «treba svakako naglasiti da smo srednjoeuropski narod [panonsko-mediteranskog uljudbenog kruga], kako se ne bi stvarale neke političke konstrukcije».

3. Padom stare ideološke (jezični slavizam) i uspostavom nove znanstvene paradigme (politički kroatizam), što je gotovo na razini pada geocentričnog i uspostave heliocentričnog sustava, stubokom se mijenja hrvatski nacionalni kurikulum (v. tablicu). U svezi s tim, prije svega, tisuće je slavističko-historiografskih radova, parafrazirajući akademika Bilandžića, preko noći postalo «znanstveno smeće». Uspostavljanje nove paradigme, khunovski kazano, predstavlja preustrojstvo danoga područja na temelju novih temeljnih pretpostavki, tako da profesija mijenja čitav pogled, na njegove metode i ciljeve; drugim riječima, «poslije prevrata znanstvenici rade u jednom drugačijem svijetu». Međutim, u duhu poznata Gramscieva paradoksa, uz ideološko-političke i čisto akademske razloge, ne samo što je izostala revizija «nacionalnog kurikuluma», već je zacrtano još jedno «loše ponavljanje povijesti». Naime, polazeći od Bančeva imperativa «Balkanu se ne možete oduprijeti», po crti haaškog rekvijema, HAZU-ov je forum obnovio balkansku rasnu ontologiju: «Ne bi bilo loše kada bismo [Hrvati] radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta». Facit: JAZU nas je tako izveo, a HAZU ostavio na Balkanu

Kurikulum-identitet

Multikulturalni

(Zapadni Balkan)

Nacionalni

(Hrvatska)

Izvor suvereniteta

AVNOJ/ZAVNOH

HOOR

Identifikacija

južnoslavenska (zapadnobalkanska)

srednjoeuropsko- mediteranska

Model

«Blut und Sprache nacija» (Herder)

«ugovorna civilna nacija» (Rousseau)

Kultura

mono/multi

intra/inter

Određenje naroda

jedan genetski jezik (južnoslavenski narod)

svi državljanijedan narod- (hrvatska nacija)

Politika

novi smjer(kurs)

hrvatski pravac

Srbi u Hrvatskoj

politički narod (dvojni suverenitet)

etnička manjina (politički Hrvati)

Glasovanje

jedna manjina (Srbin) – dva glasa

jedan čovjek – jedan glas

Sustav

(č)etnički totalitarizam

liberalni demokratizam

Društvo

zatvoreno/otvoreno

odgovorno

Parlament

Hrvatski sabor

Hrvatski Nacionalni Sabor

Predsjednik države

predsjednik-građanin (uličnik)

predsjednik-državnik

Obraćanje naciji

Hrvatice i Hrvati, građani i građanke

Hrvatice i Hrvati

Povijest

dogovorna

odgovorna

Integracija

BALC-Hrvatska

EU-Hrvatska

4. U spomenutu surječju, nakon promjene vlasti (2000.), prihvaćanjem politike «novoga smjera» (što je samo kroatizirana inačica Supilova «novoga kursa» /1905./), glede spomenute balkansko-rasne ontologije, «Europa nam vjeruje otkad je Račan rekao da smo dio Balkana». I dok je Hrvatska skoro čitavo desetljeće, spram importirana balkanskog, pokušavala afirmirati izvorni srednjoeuropski identitet, sluteći iza svakog projekta regionalne suradnje remake Jugoslavije, njezin je novi predsjednik (Stjepan Mesić), u ime približavanja NATO-u i Europskoj uniji via Balcan – suprotno ustavnim odredbama – organizirao u Zagrebu (2000.) europski sastanak na vrhu (summit) o Balkanu. Istrgnuta iz srednjoeuropskoga i sredozemnog miljea, Hrvatska je tako vraćena u projugoslavensku geopolitičku matricu sa svim i dosad već poznatim negativnim posljedicama za njeno gospodarsko, kulturno i duhovno biće. Politika «novoga smjera», po crti ideologema «demokracija ili nacija», što je oblikovala kolonijalna Goldstein-Pusićkina Erasmus Gilda, onemogućava da se Hrvatska konstituira kao suvremena politička nacija. Tu je politiku, u smislu dvojna (podijeljenog) zavnohaaškog suvereniteta, odmah nakon srpske pobune, anticipirao Milorad Pupovac (1991.). Naime: «[Potreban je] novi kurs u hrvatskoj politici koji se zrcali u priznavanju suverenosti srpskog naroda u Hrvatskoj», tj. «neophodan je novi kurs u srpskoj politici, osobito srpskoj politici u Hrvatskoj, i to u pravcu usklađivanja suverenosti Republike Hrvatske i suverenosti srpskog naroda u Hrvatskoj».

5. S obzirom na opisani metapolitički okvir, dakle, u surječju nedovršene nacije, rađa se i nastaje nedovršeni «Nacionalni okvirni kurikulum» (NOK). U čemu je temeljni epistemiološki problem? Ponajprije, onkraj starokineske «pogrešni pojmovi vode u rat», kao da dijeli Pupovčevu «gnoseologiju», NOK ne razlikuje strukturalne razine u razvoju etnosa. Naime, nacija (nacionalan) i narod (narodan), iako jezično istoznačnice, u pravno-političkom diskursu imaju različito značenje. S obzirom na to, termin «nacionalna manjina», što se rabi u našem znanstvenom i pravno-političkom rječniku, posve je neprimjeren. Utoliko, nije riječ o «nacionalnim», već o «narodnim manjinama», što su kulturne, a ne političke zajednice. Po toj crti, Hrvatska je država koja «ima najsloženiji, nejneuređeniji i najbesmisleniji koncept predstavljanja manjina u svijetu».

6. Neupitno se obvezujući pravno-političkim dokumentima, kako pokazuje ad hoc informacijska analiza, NOK umnaža spomenutu zbrku, tako da termin «nacionalan» uzima u smislu «narodan» (etnički) i vice versa. Glede potonjeg: «hrvatski jezik i književnost imaju veliku ulogu i u razvijanju i stvaraju identiteta pripadnika hrvatskog naroda [treba: nacije] …». Na taj način, iako tendencijski funkcionira kao nacionalni (hrvatski), obvezatan politici «novoga smjera», NOK vozi po tračnicama multikulturalna imaginarnog Zapadnog Balkana (v. tablicu). Naime, polazeći od ideje multikulturalizma («većinska kultura» + «manjinska kultura»), tj. od osposobljavanja «za življenje u multikulturalnom svijetu» (unutar relacije «hrvatski identitet – multikulturalnost»), zabacuje se hrvatska nacionalna kulturaf36], koju jednako baštine i obogaćuju svi njezini građani (hrvatska politička nacija). Uklopljena, kao ravnopravan partner, u univerzalizam europske kulture, taj jedinstveni sklop mnogostruka i raznovrsnog, u ozračju inter- i intrakulturalizma, hrvatska se kultura razvija «kao zasebni čimbenik i samostalni kulturni organizam».

IDENTITET

KULTURA

TELOS

Zapadno-balkanski

(multikulturalni)

balkanska (mono/multi)

Učenik (većinac/manjinac) «poznavat će književnost susjednih i kulturno-povijesnih bliskih naroda te svjetsku književnost» (PNOK, s. 30 i 33).

Učenici (manjinci) «razumiju razlike između vlastite i hrvatske kulture» te poznaju «književnosti susjednih i kulturno-povijesnih bliskih naroda te svjetsku književnost» (PNOK, s. 33)

Hrvatski (nacionalni)

(hrvatska (intra/inter)

[Uz nacionalnu, učenici će poznavati europsku i svjetsku povjesnicu, kulturu i književnost ]

7. S obzirom na to, izim dijela jezično-komunikacijskog područja, NOK je posve preskočio kurikulum «nacionalnih manjina», posebice Srba u Hrvatskoj. Međutim, upravo taj hide curriculum derogira nacionalni (hrvatski), te volens-nolens uspostavlja NOK kao multikulturalni (zapadno-balkanski) kurikulum. Srpsko kulturno društvo «Prosvjeta», što je obnovljeno 1993., projektant je «Školske autonomije Srba u Hrvatskoj». Ona se oblikuje u «kulturnoj autonomiji kao globalnog projekta utemeljenoga na tradiciji srpskog autonomnoga školstva u Hrvatskoj, te ustavno i međunarodno zajamčenim pravima». Povijesno gledano, riječ je o tradiciji Khuenove školske autonomije (1888.), koja polazi od načela «država u državi», odnosno «naroda u narodu». Naime, tzv. Mažuranićev zakon (1874.) koji je polazio od nacionalnog (građanskog) jedinstva, Srbi su odbili kao «hrvatizaciju», jer im tobože potkopava njihova prava i srpski identitet. Zato je iznuđeni, tzv. Khuenov zakon (1888.) očito protežirao srpsku manjinu, te zaoštrio odnose između Hrvata i Srba. Otpala je tako nada da će, kroz zajedničko školovanje, «srpska djeca biti odgajana kao lojalni državljani Hrvatske, i da ih neće privlačiti susjedna srpska država». Naime, spram nacionalnog (političkog), polazeći od narodnog (etnojezičnog) jedinstva, Khuenov zakon promiče hrvatsko-srpsko školstvo za hrvatski većinski narod, a srpsku školsku autonomiju za srpsku etničku manjinu (v. tablicu).

ZAKON /ŠKOLA

Mažuranićev 1874

komunalne

privatne

Khuenov 1888

komunalne

privatne

srpske autonomne

8. Na tradiciji Khuenove autonomije, što ju je afirmirao je znanstveno-stručni projekt «Srpske škole i istaknuti učitelji u Hrvatskoj do 1941. godine» (1998.-2001.), koje je vodio prof. dr. sc. Milan D. Matijević, izgrađuje se autonomno srpsko školstvo u suvremenoj Hrvatskoj, što ga je hrvatska javnost nedavno alarmantno osvijestila u «slučaju Jagodnjak. Spomenuto istraživanje (knjiga), izjednačujući vlašku i srpsku etnogenezu, posve u duhu Memoranduma SANU, ispisuje «Srbistan» po crti «Virovitica-Karlovac-Karlobag». S obzirom na to, smatra se da je Mažuranićev zakon (1874.) bio nepovoljan za razvitak (autonomnog) «srpskog školstva u Slavoniji», posebice glede onodobne kurikularne impostacijef. S tim u svezi, iako je Hrvatsko-ugarskom nagodbom (1868.) ozakonjeno službeno ime jezika kao hrvatski, po crti Blut und Sprache («Srbi i Hrvati»), nacionalni (državni) jezik prometnut je u hrvatski ili srpskif. Pored toga, srpski je etnos imao je pravo na svoj manjinski (srpski) jezik (v. tablica). Sve u svemu, tvrdi Matijevićeva ekipa, Khuenov zakon (1888.) «i njime propisani nastavni programi nedvojbeno su predstavljali napredak slavonske srpske elementarne škole». Riječ je, pak, o tome da se jedno povijesno-privilegijalno pravo na duhovno-kulturni subjektivitet (školska autonomija) nastojalo uporno protegnuti i na teritorijalno-politički (državni) identitet[50]. Osim što je zapriječena integracija ovdašnjih Srba u hrvatski nacionalni (građanski) korpus, pojačano je njihovo posrbljivanje i instrumentalizacija u velesrpske ciljeve, sve do današnjih dana.

ZAKON/JEZIK

NACIONALNI

(DRŽAVNI)

ETNIČKI

(MANJINSKI )

Mažuranićev (1874.)

hrvatski

srpski

Khuenov (1888.)

hrvatsko-srpski

srpski

9. Međutim, što pod ino- i tuzemnim ideološkim pritiscima, što iz neznanja i ignorancijef51], hrvatska je prosvjetna vlast više od stotinu godina kasnije prihvatila sličan prijedlog srpske školske autonomije, što je odmah ocijenjeno kao «politički nimalo naivno», jer se poigravalo sa suverenitetom i nacionalnim identitetom. Budući da smo ponajviše loši đaci «učiteljice života», gotovo se nameće fatalnost povijesnih paralelizama. Ukratko, u surječju tzv. mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, po crti Khuenove autonomije, izgrađuje se srpsko autonomno školstvo. Počelo je sa «kurikulom» (v. tablicu). Naime, «Plan i program dodatne nastave za djecu srpske nacionalne zajednice u Republici Hrvatskoj», zapravo, predstavlja (autonomni) reducirani jugoslavenski, točnije svesrpski programu (posebice iz povijesti i književnosti). U program su književnosti, izim iz Srbije, «uvršteni i neki bosansko-hercegovački i crnogorski pisci, premda nisu jasna mjerila njihova uvrštenja». Svesrpskost programa, tvrdi M. Pupovac, proširit će se i na predmet zemljopisa, gdje će se «učiti Hrvatska, ali i Srbija, kao matična država, te i one države u kojima žive dijelovi srpskog naroda». Iako je Ministarstvo prosvjete i športa u tome vidjelo «neprihvatljivu koncepciju kao alternativnog ili korekcijskog nacionalnog programa», ono ga je objeručke prihvatilo, «kako bi se omogućila pokusna primjena u školskoj godini 1996./97». U tom je ozračju donijeta i katastrofalna «Odluka o moratoriju na predavanje sadržaja povijesti koji se odnosi na bivšu Jugoslaviju», što je bilo ne samo protuustavno, već skandal prvoga reda.

ODLUKA/PROGRAM

NN (59/93)

nacionalno-hrvatski

etničko-manjinski

Glasnik (9.10.1997)

nacionalno-hrvatski

etničko-manjinski

hrvatsko-srpski

10. Povijesno gledano, školsko je pitanje duboko zasijecalo u tkivo nacionalno-integrativnih ideologija i, s tim u svezi, često različitih i duboko oprečnih nacionalno-državnih koncepcija. Štoviše, kao moderni nacionalni problem, hrvatsko-srpski sukob pojavio se za Mažuranićeva, a produbio za Khuenova banovanja. Naime, sekularizacija hrvatskog školstva, tzv. Mažuranićeva reforma (1874.), imala je dva cilja: prvo, modernizaciju kojom bi se hrvatski odgojni sustav prispodobio europskoj praksi, i drugo, nacionalnu integraciju koja bi, prije svega, omogućila srpskoj manjini uključivanje u hrvatski nacionalni (politički) korpus. Međutim, spram Mažuranićeva, što je bio na crti modernizacije i nacionalne integracije, Khuenov je školski zakon bio u funkciji retardacije i nacionalne dezintegracije. Sa svojim čelnicima (Ivan Filipović i Davorin Trstenjak), tu je okomicu uspostavio tzv. napredni (antiklerikalni) učiteljski pokret (potkraj 19. i početkom 20. stoljeća), koji je, međutim, nezaobilazna stalnica i današnjega hrvatskog učiteljstva. Najbolje to simbolizira, obilježena imenom «Ivana Filipovića», «najuglednija nacionalna (državna) nagrada za prosvjetno stvaralaštvo». Međutim, odmetnuto od tisućljetne benediktinske okomice, polazeći od strossmayerovskog «narodnog jedinstva» (Srbi i Hrvati), Filipovićeva se okomica utemeljuje na importiranom sekularizmu, čiji fingirani antiklerikalizam nastupa kao antikatolicizam, dok političko-integrativni jugoslavizam djeluje kao velesrbizam.

11. Recentno je hrvatsko učiteljstvo i njegovo školstvo, po spomenutoj crti, snažno opečatila ideologija Soroševa otvorenog društva, koja pokušava uspostaviti novu duhovnu dominaciju što bi se temeljila na promjeni hrvatskog duhovnog identiteta (pa čak i genoma), budući da se bez ikakvih ograda zagovara «potiskivanje hrvatskih nacionalnih sadržaja iz hrvatske kulture, svojevrsno rashrvaćivanje (dekroatizacija)». U tom je ozračju nastala i Strategija kulturnog razvitka Republike Hrvatske (Zagreb, 2001.), poznata kao i Vujićeva strategija, gdje se već u naslovu briše atribut nacionalna kultura i zamjenjuje neodređenim terminom «kulturni identitet». Naime, «autori su se bojali reći jednu riječ – nacionalno, kao da kultura pripada nečemu općenitom, nečemu što nije nacionalno, iako je u europskom političkom sustavu, od Francuske revolucije do dana današnjega, nacionalno jest ono što je građansko». Odbijanjem tih prigovora, Vujićeva strategija drži bi Hrvatska kulturno uznapredovala ukoliko bi, uz integraciju u euroatlanske saveze, «raslo i povjerenje sa susjednim zemljama» (prvenstveno s demokratski preobraženom SRJ, tj. Srbijom), a «zbog dodirnih elemenata kulture (baština, jezik, neke društvene vrijednosti»). Budući da, po crti multikulturalizma, zagovara poznavanje «književnosti susjednih i kulturno-povijesnih bliskih naroda», barem sada znamo odakle NOK-u izvorno nadahnuće.

12. Zaglavno, kako pokazuje netom dana raščlamba, zabacujući metapolitičku razinu, obvezatan nacionalnim i europskim pravno-političkim dokumentima, bez znanstvene refleksije, NOK se (ne)svjesno stavlja u funkciju dnevne politike «novoga smjera». S obzirom na to, naspram nacionalnog (hrvatski), riječ je o multikulturnom (zapadno-bakanski) kurikulu, koji predstavlja preludij ideje («NOK-aut») o demontiranju nacionalne države. Posve očevidno, NOK je s onu stranu znanstvene spoznaje «da smo srednjoeuropski narod [panonsko-mediteranskog uljudbenog kruga]», što treba svakako naglasiti «kako se ne bi stvarale neke političke konstrukcije». Kako je riječ je o strateškom dokumentu, po kojem ova nacija pada ili prolazi, ne podcjenjujući nimalo dosadašnje napore, prije svega, NOK treba ozbiljno i sustavno propitati u surječju njegovih identifikacijskih odrednica. Utoliko je sudbonosna odgovornost resorna ministarstva i njegova čelnika. Pače, potonji je obvezatan znanstvenoj spoznaji da smo «kroz muku i brojne žrtve iznjedrili današnju hrvatsku državu, kao uvjet nacionalne identifikacije, u kojoj po prvi put u povijesti imamo privilegij odlučivati što s istinom činiti». Naposljetku, obvezuje nas to i otac domovine – Ante Starčević (1867.), kada zbori: «vreme je da prestanemo biti predmetom slavoserbskih experimentaciah»

Facebook Komentari

Slične vijesti