Priznajem
Izdvojeno
Komentar mr. Antuna Babića: Ulazak Srbije u EU najveća je opasnost za državnu neovisnost Hrvatske

Mr. Ante Babić bio je  gost komentator u televizijskoj emisiji GLOBAL na HTV1. Tema emisije u kojoj je nastupio bila je 25. obljetnica međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.

Pitanje: Gospodine Babiću, sudjelovali ste u stvaranju hrvatske države. Je li međunarodno priznanje Hrvatske krajem 1991. i početkom 1992. zaustavilo i smanjilo agresiju ili ju je pojačalo? To je naime glavni prigovor Svetoj Stolici i Njemačkoj, koje su bile za priznanje Hrvatske.

Kad je Hrvatska bila priznata 15. siječnja 1992., bio je to moj najsretniji dan u životu. Toga sam dana bio u Ministarstvu vanjskih poslova, i sva priznanja raznih država, a u prvom redu članica Europske zajednice, dolazila su na moj stol, a ja sam ih onda slao predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i glavnom uredniku Informativnog programa na HTV-u Tomislavu Marčinku.

Najprije želim reći da sam neizmjerno sretan što pripadam generaciji Hrvatica i Hrvata koja je nakon gotovo tisuću godina uspjela stvoriti trajnu samostalnu i demokratsku državu.

Mogu kategorično reći da je međunarodno priznanje Republike Hrvatske, uz vodstvo predsjednika dr. Franje Tuđmana i herojsku obranu hrvatskih branitelja, odigralo vrlo važnu ulogu u smanjenju te na kraju i zaustavljanju velikosrpske agresije na Hrvatsku. Iako sam tijekom istraživanja u mnogo knjiga i brojnoj stručnoj literaturi u ozbiljnim engleskim, američkim, francuskim i drugim časopisima naišao na oštru kritiku i optužbu Svete Stolice i Njemačke za preuranjeno priznanje Republike Hrvatske, to nikako ne stoji. Zapravo, to je priznanje došlo prekasno, jer da je američki državni tajnik u Beogradu u srpnju 1991. umjesto davanja zelenoga svjetla za intervenciju JNA u Sloveniji oštro zaprijetio Slobodanu Miloševiću, Hrvatska ne bi imala tako brojne ljudske žrtve i velike materijalne štete.

Njemačka nije bila za brzo priznanje Hrvatske

Usprkos širokom uvjerenju u svijetu da su njemački ministar vanjskih poslova Genscher i Njemačka od početka agresije na Hrvatsku zagovarali priznanje Hrvatske, to ne podupiru službeni dokumenti i izjave njemačkih istraživača. Naime, Genscher je u početku bio za opstanak Jugoslavije. Također, kancelar Kohl tada je bio zauzet pitanjem ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke, što mu je u tom trenutku bilo važnije od priznanja Hrvatske. Potvrdu o nevoljkosti Njemačke da Hrvatska bude priznata dobio sam i od profesora Hugha Whitea, savjetnika za sigurnost i vanjsku politiku predsjednika australske Vlade Boba Hawkea.

Međutim, ovdje moram dodati i posebno naglasiti jednu bitnu činjenicu. Da nije bilo Svete Stolice, a posebno pape Ivana Pavla Drugog, te pravovremenoga priznanja Hrvatske od strane Svete Stolice i Njemačke, veliko je pitanje koliko bi međunarodna zajednica još dugo otezala s priznanjem Republike Hrvatske. Unutar tadašnje Europske zajednice Ujedinjena je Kraljevina, tj. Engleska, bila najveći protivnik međunarodnoga priznanja Hrvatske. Međutim, Engleska se na kraju ipak suglasila s drugim članicama Europske zajednice o zajedničkom priznanju Hrvatske, nakon što je od Njemačke dobila obećanje da će Njemačka podržati zahtjeve Engleske da na sastanku na vrhu u Maastrichtu u veljači 1992. ostale članice EZ-a prihvate izuzeće za Englesku u prijenosu dijelova državnoga suvereniteta zemalja članica na najvažnija tijela EZ-a u Bruxellesu.

Pitanje: Na koji su način prijatelji Hrvatske u svijetu usred rata uvjeravali europske i druge države da Hrvatsku treba priznati?

AB: U to vrijeme Hrvatska nije imala mnogo prijatelja u svijetu zbog višedesetljetne jugoslavenske i beogradske propagande o Hrvatima kao o saveznicima Hitlera i Mussolinija te kao o nepopravljivim fašistima i ekstremnim desničarima. Božja je providnost odlučila da u to, za hrvatski narod sudbonosno, vrijeme Sveti Otac bude Poljak, dakle Slaven i prijatelj Hrvatske. U početku agresije na Hrvatsku, osim pape Ivana Pavla Drugog i austrijskoga ministra vanjskih poslova dr. Aloisa Mocka, Hrvatska nije imala drugih stvarnih prijatelja na najvišim razinama u međunarodnoj zajednici. U tom pogledu najveću i neprocjenjivu ulogu u lobiranju za priznanje Hrvatske imali su brojni hrvatski iseljenici diljem svijeta, od Australije do Argentine.

Kao primjer navest ću samo jedan detalj. U kolovozu 1991. u glavnom gradu Australije Canberri ispred Parlamenta Australije održan je prosvjed na koji se odazvalo preko 30 tisuća hrvatskih iseljenika iz svih krajeva Australije. Na tom su prosvjedu hrvatski iseljenici tražili od Australije da prizna Hrvatsku, što je Australija i učinila 16. siječnja 1992., nekoliko sati nakon što je to učinila Europska zajednica.

Pitanje: Što je bio odlučujući trenutak koji je ubrzao proces priznanja?

AB: Kao i vlade mnogih zapadnih država, i mainstream mediji u tim državama u početku velikosrpske agresije bili su neskloni raspadu Jugoslavije i priznanju novih država na tom važnom geopolitičkom dijelu jugoistočne Europe, pa tako i Hrvatske. Uključujući i NATO generale u Bruxellesu, a meni je to u osobnom razgovoru rekao i tadašnji američki generalni konzul u Zagrebu Michael Einik, međunarodna zajednica očekivala je i molila se da JNA i Milošević pregaze nenaoružanu Hrvatske u dva tjedna. No, već u roku od nekoliko mjeseci postalo im je jasno da se hrvatski narod ne namjerava predati agresoru. Dapače, nadljudskim naporima hrvatski su branitelji zaustavili velikosrpsku vojnu agresiju.

Hrvatska nije preuranjeno priznata

Nakon što je svijet dodatno doznao o barbarskim zlodjelima agresora u Dubrovniku, a posebno u Vukovaru, nastupila je promjena mišljenja i u međunarodnoj zajednici. Jednostavno, neki glavni čimbenici u svijetu shvatili su da Milošević nije Tito i da je on, a ne Hrvati i Slovenci, glavni krivac za rat u Jugoslaviji, pa nisu imali drugog izbora nego prihvatiti činjenično stanje na terenu. To je, prema mojem sudu i mojem osobnon saznanju, bio glavni razlog za priznanje Republike Hrvatske, koje – još jedanput to želim naglasiti – nije bilo ubrzano jer je to trebalo učiniti mnogo ranije. O tome pišem u svojoj knjizi, koja će biti objavljena sredinom ove godine.

Pitanje: Je li prema Vašem mišljenju današnja neovisnost Hrvatske ugrožena i može li nakon članstva u EU i NATO-u ikad više doći u pitanje?

AB:  Živimo u vremenu koje je posebice bremenito i opasno, možda najopasnije od kraja Drugoga svjetskog rata. Prema onome što ja vidim, a vrlo intenzivno pratim gotovo sve najvažnije političke, vojne i gospodarske trendove i promjene u svijetu, vrlo je moguće da će svijet pogoditi tragedija velikoga rata, za koji papa Franjo govori da je već počeo. Moguće su i najveće promjene državnih granica u zadnjih dvjesto godina. Znamo da je do Prvoga svjetskog rata došlo zbog slabljenja moći tadašnje svjetske supersile i hegemona, Ujedinjene Kraljevine.

Danas smo svjedoci slabljenja političke i gospodarske moći Amerike, koja je od Drugoga svjetskog rata, kako bi to naš svijet rekao, bila gazda u cijelom svijetu. U zadnjih trideset godina naglo raste gospodarska i vojna moć NR Kine. Rusija se također prilično oporavila nakon raspada Sovjetskoga Saveza. Sve to slabi utjecaj Amerike u svijetu i jača vojni angažman drugih svjetskih velikih sila. Prije trideset godina bilo je nezamislivo da bi Rusija mogla izići kao pobjednik u natjecanju s Amerikom oko jedne zemlje, kao što se to nedavno dogodilo u slučaju Sirije.

U zadnje smo vrijeme svjedoci i sve češćih prognoza koje daju utjecajni političari u članicama Europske unije, pa i u samoj Njemačkoj, da bi se sadašnji projekt ujedinjenja Europe mogao raspasti.

Hrvatska ima lošu i ideološki obojenu diplomaciju

Mi Hrvati ne smijemo se nikada više naći u situaciji da nas zateknu iznenadne velike političke promjene ili vojni sukobi u svijetu. Koliko-toliko Hrvatska je danas samostalna država. Još uvijek imamo svoju diplomaciju, čiji se rad mora vrlo brzo promijeniti i uozbiljiti. Neprihvatljivo je da hrvatske diplomate u Americi zavede pisanje tamošnjih mainstream medija o ishodu nedavnih predsjedničkih izbora u SAD-u. Nažalost, hrvatska je diplomacija u svojim gornjim slojevima od 2000. nadalje previše ideološki, tj. lijevo obojena i nestručna. To se mora žurno promijeniti. Zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu u diplomaciji, poznato mi je da veleposlanik ili generalni konzul, ali i drugi diplomati, moraju imati svoje privatne izvore informacija u zemljama u kojima se nalaze.

U tom kontekstu, imajući u vidu slabu i nekvalitetnu diplomatsku predstavljenost Hrvatske u Washingtonu i bez obzira na to slažem li se u svemu s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović ili ne i cijelosti, opravdavam njezin pokušaj da svoj nedavni odlazak u SAD, bio on poluslužben ili poluprivatan, predsjednica iskoristi makar i za malo otvaranje vrata nove američke administracije, koju će nakon 20. siječnja voditi izabrani predsjednik Donald Trump. Usprkos podcjenjivanju Donalda Trumpa, kako u SAD-u tako i diljem svijeta, sasvim je moguće da će on biti jedan od najvažnijih američkih predsjednika nakon Drugoga svjetskog rata.

Njegova službena politika prema NATO-u i EU, koju će objaviti ubrzo nakon službenoga stupanja na vlast 20. siječnja, dat će nam najbolji odgovor na pitanje može li današnja neovisnost Hrvatske biti ugrožena u doglednoj budućnosti ili ne može.

Da bismo opstali i kao država i kao narod, nikada si više ne smijemo dopustiti svrstavanje na pogrešnu stranu. Nakraju, potrebno je reći da nam je zasad NATO još uvijek mnogo veća garancija državne sigurnosti od članstva u Europskoj uniji. Ulazak Srbije u EU, s današnjim pravilima slobodnog kretanja, predstavlja najveću opasnost za državnu neovisnost Hrvatske.

Izvor: priznajem.hr

Facebook Komentari

Autor: Priznajem.hr


Slične vijesti